Autor: Šinko Jurica

Znate onaj osjećaj? Gosti samo što nisu stigli. Stan je u… pa, recimo to tako, kreativnom neredu. A vi nemate apsolutno ništa za ponuditi osim, možda, paketa čipsa od jučer. Prošao sam to. Više puta nego što bih htio priznati. Jedne takve večeri, prije nekoliko godina, u totalnoj panici pregledavao sam hladnjak. Imao sam paket vrhunskog dalmatinskog pršuta, ostatke sirnog namaza i jednu zaboravljenu vrećicu rikule. Dvadeset minuta kasnije, moji prijatelji su jeli, kako su rekli, “najbolje predjelo ikad”. Nisu znali moju malu tajnu. Nisu znali da je to bio čisti očaj. Taj očaj se, međutim, pretvorio u moj apsolutno…

Stojite pred otvorenim hladnjakom. Opet. Doručak? Večera? Treba vam nešto brzo, nešto zasitno, a da nije opet ona ista salama ili sir. Zvuči poznato? Meni svakako da. Predugo sam bio u toj rutini. Rješenje je, srećom, nevjerojatno jednostavno i ukusno: domaći namazi za kruh. Zaboravite na kupovne varijante pune konzervansa, pojačivača okusa i, budimo iskreni, često razočaravajućeg okusa. Ono što vam treba je pet minuta, nekoliko osnovnih sastojaka i dobra volja. U ovom vodiču neću vam dati samo pet recepata. Dat ću vam pet ideja koje možete prilagoditi, mijenjati i pretvoriti u svoj prepoznatljivi obrok. Ovo su namazi koji su…

Ah, pohane tikvice. Samo te dvije riječi dovoljne su da me vrate u bakinu kuhinju, gdje je miris vrućeg ulja i svježih tikvica bio siguran znak da je ljeto stiglo. To je jelo koje nosi utjehu. Međutim, postoji tanka, tanka linija između kulinarskog trijumfa i… pa, masne katastrofe. Svi smo bili tamo. Umjesto hrskavih, zlatnih kolutića, dobili ste nešto što više nalikuje tužnom, sivkastom spužvom koja je upila pola boce ulja. Kora se odvaja, tikvica je gnjecava, a vi ste razočarani. Godinama sam se borio s tim problemom. Isprobavao sam sve. Manje ulja, više ulja, drugačije brašno, bacao ih u…

Zatvorite oči na trenutak. Zamislite onaj miris. Miris vrućeg, svježe pečenog tijesta koje se miješa s blago prepečenim sirom. To je jedan od onih mirisa koji automatski znače “dom” i “utjeha”. A sada otvorite oči. Što ako vam kažem da taj miris, i naravno, taj okus, možete imati na stolu za točno 20 minuta? Ne 20 minuta pripreme plus sat vremena dizanja. Ne 20 minuta pečenja nakon pola sata muke. Govorim o točno 20 minuta od trenutka kad ste rekli “Jedu mi se pogačice sa sirom” do trenutka kad prvu, vruću, stavljate u usta. Kao muškarac koji voli kuhati, ali…

Zazvonilo je. Ekipa stiže za dvadeset minuta. Hladno pivo je spremno, vino se ‘diše’ na stolu, a ja… ja vadim ‘tešku artiljeriju’. Ne, nije u pitanju komplicirana večera. U pitanju je ono što je postalo moj zaštitni znak, ritual koji spaja ljude brže od bilo čega drugog: savršena plata pršut i sir. Dobrodošli. Ako ste ovdje, znači da, poput mene, shvaćate da plata nije samo hrpa narezanog mesa i sira. Ona je centar druženja. Ona je, kad se pravilno složi, malo umjetničko djelo. Prošao sam dug put. Moje prve plate bile su… pa, recimo samo da su bile ‘funkcionalne’. Suhe,…

Postoje uspomene koje su neraskidivo vezane uz okus. Za mene je jedna od tih uspomena miris. Miris vrućeg sira i pečenog sezama koji se širi iz kuhinje u hladno nedjeljno poslijepodne. To je miris koji vrišti “dom” i “ugoda”. A u centru tog mirisa su uvijek bili oni – savršeni, zlatni, hrskavi slani štapići. Ovo nije samo još jedan recept. Ovo je kulminacija godina isprobavanja, neuspjelih pokušaja (o kojima ćemo kasnije) i onog jednog “Eureka!” trenutka. Dijelim s vama recept za slane štapiće koji su istovremeno prhki, puni okusa sira i neodoljivo hrskavi zahvaljujući sezamu. Ovo su štapići koji nestaju…

Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Kasno ljeto, sunce koje pomalo gubi snagu, a zrakom se širi taj jedan, jedinstven miris. Miris dima i slatkoće. To je bio nepogrešiv znak da moj otac na balkonu peče paprike. To je miris koji me automatski vraća u djetinjstvo i najavljuje da je stiglo vrijeme za omiljenu salatu – pečene paprike na salatu. Ovo nije samo recept. Ovo je dio naše tradicije, jelo koje spaja obitelji i pretvara običan obrok u malu gozbu. Bilo da ih jedete kao prilog uz roštilj ili samo s komadom svježeg, hrskavog kruha, pečene paprike s…

Priznajte, koliko ste puta došli kući s posla, potpuno iscrpljeni, i sama pomisao na kuhanje kompleksne večere izazvala vam je glavobolju? Znam taj osjećaj. Gledate u hladnjak, tražite inspiraciju, a sve što želite je nešto brzo, lagano, a opet… posebno. Nešto što nije dosadni sendvič. Upravo u tim trenucima, za mene, na scenu stupa apsolutni pobjednik: kozice na salatu. Ovo jelo je moj ‘as u rukavu’. Zašto? Zato što zvuči elegantno, kao da ste proveli sate u kuhinji, a zapravo je gotovo za doslovno 15 minuta. To je ona vrsta obroka koja spašava situaciju kad vam se najave iznenadni gosti,…

Ah, proljetne rolice. Samo ta riječ dovoljna je da zamislim onaj savršeni zvuk. Znate na što mislim. Onaj glasni, zadovoljavajući “krc” kad zagrizete u zlatno, hrskavo tijesto, a iznutra vas dočeka sočno, aromatično punjenje. Godinama sam bio uvjeren da je to neka vrsta restoranske magije, nešto rezervirano isključivo za majstore woka i dubokog ulja. Mislio sam da je to previše komplicirano za nas “obične” kućne kuhare. Bio sam u krivu. Izrada domaćih proljetnih rolica nije samo moguća, već je i nevjerojatno zadovoljavajuća. A okus? Neusporediv s bilo kojim smrznutim ili dostavljenim verzijama. Potrebno je malo strpljenja i organizacije, da, ali…

Petak je navečer. Umorni ste. Cijeli tjedan jurite i zadnje što vam pada na pamet je provesti sat vremena u kuhinji. Ali gladni ste. Obitelj je gladna. I svi žele nešto… zabavno. Nešto ukusno. Svi žele pizzu. Međutim, naručivanje traje 45 minuta (ako imate sreće), a pravljenje vlastitog tijesta je projekt za sebe. Što ako vam kažem da možete imati vruće, slasne, siraste mini-pizze na stolu za točno 15 minuta? Da, od trenutka kad uđete u kuhinju do prvog zalogaja. Zvuči predobro da bi bilo istinito? Uvjeravam vas da nije. Ovo je moj provjereni trik za spašavanje večere i (ponekad)…

Svi imamo te dane. Dođete kući s posla, gladni ste, a pomisao na kuhanje kompleksnog obroka zvuči kao nemoguća misija. Otvorite hladnjak, a on vam uzvraća praznim pogledom. E, upravo u tim trenucima na scenu stupa heroj iz sjene – brza, kremasta i nevjerojatno ukusna domaća pašteta od tune. Ali, zaboravite na teške, uljne verzije prepune majoneze koje ste možda jeli u prošlosti. Ovo je nešto sasvim drugo. Ovo je recept koji slavi svježinu, jednostavnost i čisti okus. Pričamo o pašteti koja je gotova za doslovno deset minuta, koja ne zahtijeva nikakve kulinarske vještine i koja će vas spasiti u…

Ah, pohana cvjetača. Karfiol. Samo te dvije riječi dovoljne su da me vrate ravno u djetinjstvo, u kuhinju ispunjenu onim specifičnim, toplim mirisom prženja koji je obećavao nešto dobro. Nešto stvarno dobro. Nije to bio samo prilog; bio je to događaj. Hrskava, zlatna korica izvana, a iznutra mekano, gotovo kremasto srce povrća koje se inače možda i nije nalazilo na vrhu liste favorita. Ali kad se ispoha, cvjetača postaje zvijezda. Ovo nije samo recept. Ovo je vodič kako da to povrće, koje mnogi smatraju dosadnim, pretvorite u apsolutnu poslasticu o kojoj će se pričati. Zaboravite na gnjecave, uljem natopljene pokušaje.…

Postoje jela koja su više od hrane. Ona su sjećanja. Za mene, savršeni brusketi s rajčicom nisu samo predjelo; oni su esencija ljeta, uhvaćena na komadu prepečenog kruha. To je onaj “klik” trenutak kad zagrizete u nešto tako nevjerojatno jednostavno, a opet tako eksplozivno puno okusa da se na trenutak zapitate zašto uopće kompliciramo s hranom. Sjećam se svog prvog pravog susreta s njima. Ne mislim na one blijede, tužne verzije iz prosječnih restorana. Govorim o trenutku čistog savršenstva u malenoj, prašnjavoj trattoriji u srcu Toskane, gdje mi je stari nonno (djed) objasnio da tajna nije u rajčici, već u…

Ah, tatarski biftek. Samo izgovaranje tih riječi u meni budi poseban osjećaj. Za mnoge je to vrhunac slavlja, jelo rezervirano za Nove Godine, rođendane i one trenutke kada si zaista želimo priuštiti nešto posebno. Za druge je, priznajmo, pomalo zastrašujuća ideja. “Sirovo meso? Sirovi žumanjak?” Čujem ih kako govore. Dopustite mi da vas odmah razuvjerim. Dobar tatarski biftek nije samo sirovo meso. On je alkemija. To je simfonija okusa i tekstura, kulinarsko iskustvo koje, kada se napravi ispravno, nadilazi gotovo sve što možete naručiti u restoranu. To je jelo koje zahtijeva poštovanje, svježinu i, iznad svega, ljubav. Ja sam ovdje…

Sjećam se kao klinac, mislim da je bio Uskrs, ali mogao je biti i bilo koji rođendan… Stajao sam na prstima i virio preko ruba stola. Tamo su, pored francuske salate i tanko narezanog pršuta, stajala ona. Punjena jaja. Poslagana kao mali, savršeni vojnici, svako posuto s malo crvene paprike. Za mene, to je bio znak da je proslava službeno počela. Nije bilo važno koliko je mama toga dana skuhala, ta punjena jaja prva su nestajala. Danas, godinama kasnije, shvaćam zašto. Nema puno jela koja su istovremeno tako jednostavna, tako elegantna i tako univerzalno voljena. Ona su klasik. Ona su…

Sjećate li se tog mirisa? Miris vrućeg ulja i tijesta koje se prži, zvuk cvrčanja koji obećava nešto slano, mekano i neodoljivo. To je miris koji me istog trena vraća u djetinjstvo, u bakinu kuhinju, gdje su se na stolu magično stvarale hrpe zlatnih jastučića. Moji su mi favoriti oduvijek bili i ostali domaći uštipci sa sirom. Brzi, slani, mekani kao duša… Ma, savršeni. Godinama sam, moram priznati, pokušavao replicirati taj okus. Kao muškarcu koji voli kuhati, ali nema uvijek strpljenja za komplicirane procedure, uštipci su mi se činili kao sveti gral. Nekad bi ispali žilavi, nekad bi popili previše…

Postoje jela koja su samo hrana. I postoje jela koja su… doživljaj. Goveđi carpaccio za mene spada u ovu drugu kategoriju. To je jelo koje utiša razgovor za stolom na sekundu, ali ne zbog težine, već zbog čiste elegancije. Onaj prvi pogled na tanjur pun tankih, rubinskih šnita mesa, prošaranih zlatnim maslinovim uljem i oštrim listićima parmezana, jednostavno zaustavlja vrijeme. Sjećam se kad sam ga prvi put probao; osjećao sam se nevjerojatno sofisticirano. No, postoji ogroman jaz između tog restoranskog savršenstva i onoga što mnogi od nas pokušaju kod kuće. Istina je da je goveđi carpaccio jelo apsolutne jednostavnosti. Ali…

Sjećam se toga kao da je bilo danas. Nedjeljno jutro, kuća miriše na kavu i nešto… posebno. Nešto bogato, putrasto i mesno. To je bio miris bakine kuhinje kad bi odlučila da je “vrijeme za pravu paštetu”. Stajao bih sa strane, promatrao kako vješto barata tavom, a kasnije i blenderom (tada je to bio onaj stari, ručni mikser s nastavkom za sjeckanje). Ta sjećanja su mi toliko draga jer je ta domaća pašteta od pileće jetrice bila više od namaza. Bila je luksuz. Bila je ljubav na kriški kruha. Godinama kasnije, nakon bezbroj isprobanih (i ponekad propalih) pokušaja, usavršio sam…

Jeste li ikada došli kući gladni, potpuno iscrpljeni nakon dugog dana, a pomisao na kuhanje vas je tjerala da zavapite za dostavom? Poznat mi je taj osjećaj. U tim trenucima, brzina i jednostavnost postaju daleko važniji od bilo kakve kulinarske sofisticiranosti. Upravo zato vam moram otkriti recept za ultimativno rješenje: brza pašteta od tune. Ovo nije samo još jedan recept; to je spasonosna formula koja vam omogućuje da za manje od pet minuta na stolu imate izuzetno ukusan, hranjiv i zadovoljavajući obrok. Priprema je toliko laka da vam ne treba ni kuharsko umijeće, samo blender ili dobra vilica. Vjerujte mi,…

Ljetna vrućina, miris mora i onaj nepogrešivi, opojni okus Mediterana. Ako ste ikada proveli ljeto na Jadranu, znate da je salata od hobotnice više od pukog jela; to je ritual, to je uvod u savršeni obrok, to je simbol ljetne jednostavnosti i hedonizma. Ne postoji dalmatinska konoba, niti obiteljsko slavlje bez ovog morskog klasika. Znam da mnogi od vas obožavaju ovu salatu, ali se muče s pripremom same hobotnice. Priznajmo, često ispadne tvrda kao guma, a to nas frustrira. Upravo zato sam ovdje. Ja, kao netko tko je proveo nebrojene sate u kuhinjama diljem Dalmacije, od Pule do Konavala, danas…

Postoje okusi koji vas u jednom zalogaju vrate u djetinjstvo. U bakinu kuhinju, na rivu okupanu suncem, u onu staru, mirisnu konobu iz koje dopire žamor i zveket čaša. Za mene, kao nekoga tko je odrastao uz more, jedan od tih okusa je bez sumnje okus slane srdele. To nije samo hrana. To je sol na koži, miris borovine i čisto, bistro more. A salata od slanih srdela, ili kako neki više vole, od inćuna, ultimativni je dalmatinski recept. Jednostavnost je njegova najveća vrlina. Ovaj recept ne trpi kompliciranje. Ne traži egzotične sastojke. Traži samo tri stvari: vrhunsku slanu ribu,…

Ljeto na Mediteranu ima specifičan okus. To je okus soli na koži, miris borova u zraku i, nezaobilazno, okus savršenstva na tanjuru. A ako postoji jedno jelo koje utjelovljuje tu jednostavnu, a opet nevjerojatno bogatu filozofiju života, onda je to pršut i dinja. Zvuči jednostavno. Možda i previše. Ali, kao i kod svih velikih ljubavnih priča, jednostavnost je samo fasada koja skriva složenu kemiju okusa, tradicije i, usuđujem se reći, čiste ljetne magije. Ovo nije samo hrana; ovo je priča o strpljenju, suncu i vjetru. To je predjelo koje ne zahtijeva kuhanje, ali zahtijeva mudrost. U ovom članku nećemo samo…

Postoje jela. I postoje osjećaji. Ako ste ikada živjeli u Zagrebu, ili barem u njegovoj široj okolici, onda znate da sir i vrhnje nisu samo namirnice. One su institucija. To je doručak koji vas čeka nakon noćnog izlaska. To je brza večera kad nemate snage za kuhanje. Ali, kao i sa svim velikim, jednostavnim stvarima, postoji način. Postoji ritual. Ne možete samo baciti bilo koji sir i bilo koje vrhnje u zdjelicu i očekivati čaroliju. Barem ne onu pravu. Ja sam odrastao na ovome. Sir i vrhnje za mene nisu recept, oni su sjećanje. I danas, nakon stotina isprobanih obroka,…

Proljeće u Istri ima poseban miris. To nije samo miris mora i probuđene zemlje nakon kiše. To je oštar, zelen, gotovo divlji miris koji se širi iz svake kuhinje, iz svake konobe. To je miris koji vrišti “doma”. To je miris koji ja, otkad znam za sebe, povezujem s jednom stvari: fritaja sa šparogama. Ovo nije samo jelo. Nipošto. To je ritual. To je nagrada nakon dugog jutra provedenog u makiji, sa ogrebotinama na rukama i suncem u očima. To je esencija istarskog proljeća, uhvaćena u tavi. Ako mislite da znate sve o jajima i povrću, dopustite mi da vas…

Ah, pohani sir. Samo te dvije riječi dovoljne su da vam se u mislima stvori slika. Zlatna, hrskava korica koja puca pod vilicom, a iz nje se razvlači savršeno otopljeni, bogati sir. To je prizor koji izaziva sreću. To je okus koji nas vraća u djetinjstvo. Ali, postoji i druga slika. Slika koja izaziva tjeskobu. Pohani sir koji se raspao. Prazna, tužna ljuštura od krušnih mrvica koja pluta u ulju, dok se sir neslavno stopio s okolinom. To je kulinarska tragedija koja se dogodila svakome od nas. Stojite iznad tave, osjećate se poraženo i pitate se: “Gdje sam pogriješio?” Ako…

Postoji nešto gotovo magično u mirisu koji ispuni prostoriju kada se na stol iznese poštena, bogata plata. Znate onaj osjećaj. Okupljanje je, čuje se žamor glasova, smijeh, a onda sve na trenutak stane. Oči se susretnu s drvenom daskom na kojoj ponosno leže tanke, rubinski crvene šnite onog pravog, domaćeg kulena. Pored njega, vjerna pratnja – domaća kobasica, možda malo češnjovke, pa sir, pa… stanite. Složiti platu nije samo bacanje narezaka na tanjur. Barem ne bi smjelo biti. To je umjetnost. To je način na koji odajemo počast generacijama koje su usavršile recepture za taj isti domaći kulen i kobasicu.…

Sjećam se kao danas. Bilo je hladno zimsko jutro, a iz bakine kuhinje širio se onaj specifičan, bogat miris. To nije bio miris kolača ili kruha, već nešto puno dublje, pomalo divlje. Bio je to miris svježe pečenih čvaraka koji su čekali svoju transformaciju. Na stolu je stajao stari, teški metalni stroj za mljevenje mesa, a baka je imala onu svoju posebnu plavu pregaču. Znao sam što slijedi. Slijedio je najbolji namaz od čvaraka na svijetu. Onaj koji ne možete kupiti. Danas, godinama kasnije, taj isti miris i okus vraćaju me ravno u to djetinjstvo. Pravljenje domaćeg namaza od čvaraka…

Postoje jela koja su jednostavno… više od hrane. Ona su nostalgija. Uspomena. To je onaj specifičan miris koji vas teleportira trideset godina unatrag, u toplu kuhinju gdje se nešto dobro krčka. Za mene su to pohane palačinke. Sama pomisao na njih vraća mi osmijeh na lice. Zlatna, hrskava korica koja puca pod vilicom, a iznutra vas čeka rastopljeni, ljepljivi sir koji se isprepliće sa slanom šunkom, sve umotano u mekanu palačinku. To je definicija “comfort fooda” na hrvatski način. To je jelo koje traži malo truda, da. Nije gotovo za pet minuta. Ali, vjerujte mi, svaka sekunda uložena u pripremu…

Postoji nešto u mirisu goveđe juhe što vas instantno vrati u djetinjstvo. Za mene je to miris nedjelje. Miris sigurnosti, obitelji na okupu i bake koja s pregačom hoda po kuhinji, pazeći na lonac iz kojeg se širi ta čarobna aroma. Goveđa juha nije samo hrana; ona je tekuća ljubav, lijek za prehladu i, budimo iskreni, temelj svakog poštenog obiteljskog ručka u Hrvatskoj. Godinama sam pokušavao rekreirati taj okus. Ne samo okus, već i tu savršenu, zlatno-jantarnu bistrinu. Put je bio dug. Bilo je tu mutnih, sivih “juha” koje bih radije zaboravio. Ali, kroz te greške, i uz sjećanje na…

Postoje jela koja su jednostavno… zagrljaj. Znate onaj osjećaj kad dođete kući promrzli, umorni od posla, a vani je onaj sivi, dosadni dan? E, tada vam treba nešto da vas vrati u život. Za mene, nema boljeg lijeka od dubokog tanjura vruće, bogate i baršunaste juhe. Apsolutna kraljica među tim utješnim jelima je, bez sumnje, krem juha od gljiva. Ali ne bilo kakva. Govorim o onoj pravoj, domaćoj, gustoj juhi od svježih šampinjona, koja nema nikakve veze s onim verzijama iz vrećice. Ovo nije samo recept. Ovo je vodič. Godinama sam isprobavao, griješio, dodavao i oduzimao dok nisam došao do…

Postoji li išta utješnije od tanjura vruće, bogate juhe od rajčice? Mislim da ne. To je onaj obrok koji nas instantno vraća u djetinjstvo, u sigurne kuhinje naših baka i majki. Miris dinstanog luka, slatkoća rajčice, onaj osjećaj topline koji se širi tijelom… Apsolutno neprocjenjivo. Bilo da vani pada kiša, snijeg, ili vam jednostavno treba doza “tekućeg zagrljaja”, juha od rajčice je uvijek pravi odgovor. Godinama sam isprobavao razne recepte, od onih brzinskih iz vrećice (priznajem, bilo je takvih dana) do kompliciranih verzija s pečenim rajčicama. Na kraju, vratio sam se klasici. Stvorio sam recept koji spaja jednostavnost pripreme s…

Postoje jela koja jedete. I postoje jela koja doživite. U Dalmaciji, ta granica je često zamagljena, pogotovo kada je more uključeno. Postoji jedan miris koji me istog trena vraća na kamene stepenice ispred stare kuće mog djeda na otoku. To nije miris borovine, iako je blizu. Nije ni miris soli, iako je i ona prisutna. To je onaj specifičan, nevjerojatno utješan miris koji se širi iz kuhinje oko jedanaest ujutro. Miris koji obećava. To je miris prave, bistre riblje juhe. Ovo nije samo hrana. Ovo je, bez pretjerivanja, eliksir. To je prva stvar koju će vam Dalmatinka ponuditi ako ste…

Miris prežgane juhe. Za mene je to miris djetinjstva. To je onaj specifičan, topao, blago orašast miris koji se širio iz kuhinje nedjeljom ujutro ili onim sivim, kišnim poslijepodnevima kad bi baka odlučila da nam treba ‘nešto toplo na žlicu’. Nije to bio miris bogate goveđe juhe ili guste juhe od gljiva. Bio je to miris nečeg puno jednostavnijeg, a opet, tako moćnog. Bio je to miris ajnpreh juhe, ili kako smo je mi zvali, prežgana juha. Ova juha, satkana od najskromnijih sastojaka – brašna, masnoće, vode i malo crvene paprike – ima nevjerojatnu sposobnost da utješi, ugrije i vrati…

Jesen. Službeno je. Lišće mijenja boju, dani su kraći, a u zraku se osjeća ona oštrina koja najavljuje hladnije dane. Za mene, kao i za mnoge, dolazak jeseni ima specifičan okus. To je okus topline, ugode i nečeg duboko utješnog. To je, bez ikakve sumnje, okus bogate, baršunaste krem juhe od buče. Ovo nije samo još jedan recept. Ovo je vodič, priča i, nadam se, inspiracija da ove jeseni napravite najbolju krem juhu od buče koju ste ikad probali. Bilo da ste vjerni obožavatelj Hokkaido buče ili se kunete u muškatnu (Butternut) sortu, na pravom ste mjestu. Zaronimo zajedno u…